Poslovi, koji se nazivaju “gigovi” (od engleskog “gig”), mogu uključivati freelance zadatke, dostavu, prijevoz, ili rad na zahtjev, bez dugoročnih obveza prema poslodavcu. Radnici u gig ekonomiji najčešće su samostalni izvođači ili neovisni radnici koji nemaju status stalnog zaposlenja.
Gig ekonomija diljem Europe prolazi kroz značajne promjene, posebno zbog nedavnih zakonodavnih napora Europske unije usmjerenih na redefiniranje statusa i prava radnika u ovom sektoru. Kako broj radnika u gig ekonomiji i dalje raste – s predviđanjem da će doseći 43 milijuna u 2024. godine u usporedbi s 28 milijuna u 2021. – EU pojačava fokus na osiguravanje pravednijih uvjeta rada za te osobe, od kojih većina radi putem platformi u sektorima prijevoza, dostave hrane i digitalnih usluga.
Jedan od ključnih izazova u regulaciji gig ekonomije je razlika između radnika klasificiranih kao neovisni izvođači i onih koji su zaposlenici. Ova klasifikacija ima značajan utjecaj na pristup radnika pogodnostima poput minimalne plaće, plaćenog dopusta i socijalne sigurnosti. Novo odobreni EU propisi nastoje riješiti ovaj problem uvođenjem pretpostavke zaposlenja u slučajevima kada digitalne platforme imaju značajnu kontrolu nad uvjetima rada radnika – poput regulacije radnih sati, određivanja zadataka ili korištenja algoritama za upravljanje opterećenjem posla. Ove platforme će se suočiti s strožim pravilima vezanim uz transparentnost algoritama, posebice kako bi se osiguralo da automatske odluke, poput suspenzije računa ili dodjele posla, budu podložne ljudskoj provjeri.
Međutim, ove reforme izazvale su kontroverze. Tvrtke poput Ubera i Bolta izrazile su zabrinutost, tvrdeći da pravila uvode pravnu nesigurnost i da bi mogla nehotice naštetiti fleksibilnosti koju gig radnici često cijene. Oni ističu da mnogi radnici preferiraju autonomiju i fleksibilno radno vrijeme koje nudi status neovisnih izvođača, te da bi prekomjerna regulacija mogla smanjiti dostupnost poslova.
Novi okvir omogućuje pojedinim državama članicama EU da prilagode pravila ovisno o lokalnim uvjetima na tržištu rada, što znači da bi primjena zakona mogla znatno varirati među državama. Iako direktiva postavlja širok EU standard, svaka će država imati slobodu implementirati ta pravila na različite načine, omogućujući određeni stupanj fleksibilnosti kako bi odgovarala nacionalnim modelima. Na primjer, zemlje poput Francuske, koje imaju snažne sustave socijalnog dijaloga, mogle bi primijeniti pravila na način koji je usklađen s njihovom postojećom praksom.
Ova pravna situacija potiče rasprave diljem kontinenta o budućnosti rada, radničkim pravima i održivosti gig ekonomije. Pristup EU odražava pokušaj uspostave ravnoteže između zaštite radnika i očuvanja poslovnih modela platformi, naglašavajući složenost integracije gig rada u tradicionalne strukture tržišta rada.